Piše: Ivana Pejić, CNVC certificirana trenerica
U korijenu svakog nasilja je nezadovoljena potreba. U svojim izlaganjima Marshall B. Rosenberg je često govorio o tome da ljudska bića ne čine zlo jedni drugima jer su zla, nego zato što ne poznaju druge načine na koje se mogu obraniti ili zaštititi. Svako nasilje, zapravo je izraz neke nezadovoljene potrebe koju nosi čovjek čije djelo karakteriziramo kao nasilno. Njegovo nasilno djelovanje dolazi od nemoći da prepozna svoje potrebe i nemoći da odabere ponašanja koja neće biti utemeljena u ideji da uvijek netko gubi, a netko pobjeđuje.
Istina je da se ekvivalencija / istovrijednost i nenasilje ne postižu preko noći. To su ideali kojima se približimo korak po korak stalno ih vježbajući. Tako, možemo zajedno graditi taj mir sa sobom i drugima koji toliko žarko želimo.
Korak ka tome jeste da se približimo nasilju, upoznamo ga, prvo u sebi, a zatim u drugima i otkrijemo odakle dolazi. Različitosti same po sebi nemaju neko značenje. To su samo različite situacije koje opserviramo. Značenju koje im dodjeljujemo, način kako se s njima povezujemo i odnos koji uspostavljamo, određuje i boji naše ponašanje, reakciju, koja može biti nasilna ili nenasilna.
Pat Patfoort, antropologinja koja se zalagala za mir i nenasilje, u svom govoru iz 2008. godine je kroz model Gornji – donji – ekvivalencija objasnila način kako se najčešće odnosimo prema različitostima. U susretu s drugim i drugačijim nastojimo predstaviti boljim neku svoju osobinu, svoje stanovište, ono što prepoznajemo kao svoje. Trudimo se dokazati da smo u pravu. Takav način je model ponašanja koji usvajamo, s kojim se nismo rodili, a utemeljen je u strahu da ćemo, ako nismo gornji, nužno biti donji. Vjerujemo da smo ili gornji, ili donji, ili pobjeđujemo ili gubimo, ili dominiramo ili smo podređeni. Borba zamara. Katkad je očigledna i transparentna, katkad suptilna, obavijena velom finoće i učtivosti. Čini se da stalno igramo igre – sa sobom, drugima ili pretočene u sferu kolektivnog.
Ni sami igrači nisu uvijek svjesni koliko napora ulažu u nastojanju da zadrže i održe poziciju gornjeg ili da je dostignu, ako procijene da su donji. Poznata igra, zar ne?
Pat Patfoort je na jednostavan način objasnila mehanizme nasilja kao pravila igre Gornji – donji. Svi posjedujemo instinkt za samoodržanjem. Zalažemo se za svoj opstanak, za svoju dobrobit.To je snažna pokretačka energija. Iz nje crpimo snagu da nadiđemo poziciju donjeg. To, samo po sebi nije ni loše, ni dobro.
Lica nasilja vidljiva su kao mehanizmi koje biramo za nadilaženje pozicije donjeg. Ti mehanizmi su:
- eskalacija nasilja: nasiljem protiv nasilja
- lanac nasilja: nasilje protiv trećega
- povlačenje: nasilje prema sebi
Kako se vode ovakve borbe? Borbene strategije gradiraju od suptilnih, obavijenih katkad i velom dobrih namjera do jasnih i transparentnih objava ratovanja. Borba je uvijek potpomognuta argumentima koji su neizostavna oružja u borbama opisanim u modelu Gornji – donji.
Tri su vrste najvažnijih argumenata :
- pozitivni argumenti: iznosimo pozitivne aspekte o vlastitim stanovištima, nastojimo istaknuti vrijednost i vjerodostojnost vlastitih stanovišta
- negativni argumenti: iznošenje negativnih stvari u vezi stanovišta drugoga.
- destruktivni argumenti: kažu se negativne stvari o stanovištima druge osobe ili korak dalje – iznose se negativnosti o samoj osobi. O drugome i svemu ono,me što sa sobom donosi govori se na pogrdan, omalovažački način.
Ako bismo odbacili ovakve oblike ponašanja, prestali igrati igre moći, ako bismo dozvolili sebi otkriti novi način uspostavljanja odnosa prema sebi i drugima, onda bi empatija svakako bila kolijevka u kojoj bismo odnjegovali novi odnos, ne kao balans između gornjeg i donjeg, nego sasvim izvan tog odnosa. Pat Patfoort je takav način uspostavljanja odnosa nazvala ekvivalent. On je toliko različit od modela Gornji – donji i možemo reći da mu je suprotstavljen. Podrazumijeva ravnotežu. Ne jednakost. Jednakost je prva zamka u koju upadamo kada se želimo odmoriti od stalnih unutrašnjih i međusukoba. Razlike će uvijek biti, a pokušaji brisanja razlika i različitosti samo su vapaj umornog čovjeka da predahne od nastojanja da zadrži poziciju gornjeg ili da je osvoji. Izjednačiti različitosti u poziciji gornjeg tako da se zataškaju ili prilagode kriterijima gornjeg, samo je potvrđivanje još očajnije pozicije donjeg. Različitosti neće nikada postati iste, ali mogu biti jednakovrijedne.
U konceptu Nenasilne komunikacije ta jednakovrijednost postiže se razumijevanjem utkanim u empatijskom povezivanju. Razumjeti odakle dolazi neko ponašanje, čime je potaknuto, u kakvim vrijednostima utemeljeno, kojim potrebama prouzrokovano. Ovakav oblik povezivanja je moguć, ali zahtijeva određene vještine i sposobnosti. Prvenstveno htijenje i sposobnost da ne procjenjujemo, etiketiramo i prosuđujemo, nego razumijemo. Razumijevanje oslobađa kreativnu energiju u kojoj se rađaju različite mogućnosti da budemo moćni s drugima, ne nad njima. Samosvijest je sastavni dio ovog procesa učenja. To znači da ne nudi površna rješenja da kreiramo bolju socijalnu sliku. Počinje pitanjem:”Kako stvarno želim upoznati sebe i druge ljude?”